Predizborna kampanja je u jeku, izbori su već iduće nedjelje, 4. oktobra. Otvorim Facebook i, naravno, počinju iskakati kandidati. Još malo pa čovjek neće moći otvoriti recept za pitu a da mu neko usput ne obeća bolju Bosnu i Hercegovinu.
Ime. Prezime.
Osoba sa invaliditetom. Civilna žrtva rata. Ratni vojni invalid. Majka troje djece. Otac četvero djece.
Dobro. To mi govori nešto o čovjeku. Govori mi dio njegove životne priče. Možda mi čak govori nešto o problemima koje bolje razumije od nekoga ko ih nikada nije iskusio.
Ali još uvijek mi ne govori ono najvažnije:
Zašto bih za tebe glasala?
I prije nego što neko zaključi da imam nešto protiv kandidata sa invaliditetom, da odmah riješimo i to. Ja sam osoba sa invaliditetom. Upravo zato ovo i pitam.
Nismo politički paket aranžman
Zašto bi činjenica da kandidat koristi kolica, ima cerebralnu paralizu, oštećenje vida ili bilo koji drugi invaliditet automatski značila da će zastupati mene?
Ne znači. Možemo imati isti invaliditet i potpuno različite vrijednosti. Možemo koristiti ista kolica, psovati iste trotoare i imati potpuno različite ideje o tome kako bi država trebala funkcionisati.
Zajedničko iskustvo nije isto što i zajednička politika.
Neću glasati za nekoga samo zato što je osoba sa invaliditetom, isto kao što ne očekujem da žene automatski glasaju za ženu niti roditelji za kandidata zato što je napisao da je otac troje djece.
Lijepo. Ali Skupština ipak nije roditeljski sastanak.
Invaliditet jeste iskustvo. Nije politički CV.
Da ne bude zabune, iskustvo invaliditeta može biti vrlo vrijedno.
Neko ko svakodnevno pokušava ući u nepristupačnu instituciju vjerovatno ne treba elaborat od 48 stranica da mu objasni šta znači arhitektonska barijera. Neko ko je godinama pokušavao nabaviti kvalitetna kolica zna kako sistem ortopedskih pomagala izgleda mnogo bolje od nekoga ko je riječ „invalidska kolica“ posljednji put izgovorio na sjednici komisije.
Ali između „znam kako problem izgleda“ i „znam kako ga riješiti kroz zakon, budžet i institucije“ postoji popriličan prostor.
Tu počinju moja pitanja.
- Šta si radio prije kampanje?
- Kako si ulagao u sebe?
- Jesi li učio nešto novo, završavao edukacije, volontirao, radio u zajednici, uključivao se u inicijative, pomagao drugima, sticao iskustvo koje nije moralo završiti diplomom na zidu?
- Šta si pokušao promijeniti?
- Šta si iz svog iskustva pretvorio u nešto što koristi i drugim ljudima?
I najvažnije, šta ćeš konkretno uraditi ako dobiješ mandat?
Onda sam počela kopati po biografijama
Priznajem, krenula sam u ovo sa određenom pretpostavkom. Mislila sam da ću vrlo brzo pronaći gomilu kandidata sa invaliditetom predstavljenu po principu:
„Osoba sa invaliditetom. Inspirativna životna priča. Glasajte.“
I tu me istraživanje malo prizemljilo. Nisam pronašla dovoljno javno predstavljenih kandidata sa invaliditetom da bih pošteno mogla tvrditi da postoji takav opći obrazac.
Što je, zapravo, dobro. Ne želim napisati tekst pa naknadno tražiti činjenice koje će ga potvrditi. To je odličan recept za političku propagandu, a ovdje upravo pokušavam govoriti o nečemu suprotnom.
Kod jednog kandidata kojeg sam počela gledati postoji dodatno važna nijansa. Godinama prije ove kampanje javno je govorio o nepristupačnosti, različitim pravima civilnih žrtava rata i ratnih vojnih invalida, ortopedskim pomagalima i problemima javnog prijevoza. Dakle, reći da se bavio isključivo vlastitim problemima ne bi bilo tačno.
Ali to nas vraća na početno pitanje:
Da li je javno ukazivanje na problem isto što i politička kvalifikacija?
Nije. Ali jeste nešto što treba uzeti u obzir.
I baš zato ovaj tekst ne treba biti lov na ljude nego lov na kriterije.
A onda sam pogledala i one bez invaliditeta
E tu stvari postaju zanimljive. Na stranici jedne političke organizacije mogu se pronaći desetine kandidatskih biografija.
Kod kandidata sa ozbiljnim profesionalnim iskustvom obrazac često izgleda sasvim normalno: fakultet, profesija, radno iskustvo, funkcije, rezultati, pa negdje pri kraju saznamo da je kandidat oženjen i otac dvoje, troje ili četvero djece.
Kod drugih biografija porodični status dobije mnogo više prostora. Jedna kandidatkinja predstavljena je srednjoškolskim obrazovanjem, činjenicom da je majka dvoje djece i iskustvom koje je gradila s naglaskom na porodicu i lokalnu zajednicu. Kod druge se odmah navodi da je dijete poginulog borca i majka dvojice sinova.
I tu mi se upalila druga lampica. Možda problem uopće nije:
„Kako predstavljamo kandidate sa invaliditetom?“
Možda je veći problem:
„Šta smo sve u BiH počeli predstavljati kao političku kvalifikaciju?“
Majčinstvo. Očinstvo. Ratni put. Porodična tragedija. Invaliditet.
Sve su to važni dijelovi nečijeg života. Ali nijedno od toga samo po sebi ne govori zna li osoba čitati budžet, napisati amandman, razumije li nadležnosti nivoa vlasti ili ima li ikakvu ideju šta će četiri godine raditi sa mandatom koji smo joj dali.
I onda jedan primjer potpuno okrene priču
Pronašla sam i kandidata koji se javno bavi zapošljavanjem osoba sa invaliditetom kroz svoj profesionalni rad i koji je u kampanji iznio prilično konkretne prijedloge.
Govorio je o pristupačnosti radnih mjesta, programima profesionalne rehabilitacije i konkretnom problemu institucija BiH, gdje pravila o obaveznom zapošljavanju osoba sa invaliditetom nisu uređena na isti način kao na entitetskim nivoima. Naveo je da bi upravo to pitanje, zajedno sa pristupačnošću državnih institucija, pokrenuo ako dobije mandat.
Možemo se slagati ili ne slagati sa njegovim politikama. Ali ovo je barem politička informacija.
Problem. Nadležnost. Prijedlog.
To je ono što želim pročitati kada mi predstavljate kandidata. Ne treba mi njegova krvna grupa, horoskopski znak i podatak koliko djece ima prije nego saznam šta namjerava raditi u parlamentu.
I ovdje moram pojasniti šta za mene znači „obrazovanje“
Kad sam rekla da me zanima obrazovanje kandidata, nisam mislila samo na fakultetsku diplomu. Bilo bi prilično licemjerno da jesam.
I sama sam imala problema sa pristupačnošću školskog sistema. Završavala sam vanredno. A prije nego što sam se formalno zaposlila, više od deset godina sam volontirala, učila kroz rad, prolazila edukacije, uključivala se gdje god sam mogla i skupljala iskustvo koje se ne može svesti na jedan komad papira.
Zato mene kod kandidata ne zanima samo: Koju si školu završio?
Mnogo više me zanima: Šta si radio sa sobom dok nisi bio kandidat?
- Jesi li ulagao u vlastito znanje?
- Jesi li negdje volontirao?
- Jesi li bio uključen u zajednicu?
- Jesi li se dodatno educirao?
- Jesi li naučio nešto što ti pomaže da razumiješ posao za koji sada tražiš glas?
- Jesi li ikada nešto organizovao, vodio, pokrenuo, završio?
Jer formalno obrazovanje jeste vrijedno, ali nije jedini oblik obrazovanja. Posebno ne u zemlji u kojoj su mnogim osobama sa invaliditetom škole, fakulteti i obrazovne institucije godinama bili fizički, komunikacijski ili sistemski nedostupni.
Ne mogu prvo nekome napraviti stepenice ispred fakulteta, a onda ga dvadeset godina kasnije pitati zašto nema diplomu. To bi već bilo malo previše čak i za naš sistem.
Ali isto tako, nepristupačnost ne znači da od kandidata ne trebamo očekivati nikakvo ulaganje u sebe, nikakvo iskustvo, nikakav angažman i nikakav trag prethodnog rada. To je razlika.
Kvalifikacija nije samo papir. Kvalifikacija može biti znanje, iskustvo, kontinuirano učenje, volontiranje, aktivizam, profesionalni rad, vođenje projekata, rad sa ljudima i konkretni rezultati.
Zato moj test nije: „Gdje ti je diploma?“
Moj test je:
- Šta znaš?
- Kako si to znanje stekao?
- Šta si radio?
- Šta si do sada napravio?
- Šta konkretno predlažeš?
I možda najvažnije:
Razumiješ li šta funkcija za koju se kandiduješ uopće može promijeniti?
Jer obećati sve svima je jednostavno. Znati ko je za šta nadležan već je malo teži sport.
Ne treba mi „jedan od nas“
Postoji još jedna stvar koja mi posebno smeta. Ideja da bih, kao osoba sa invaliditetom, trebala osjećati neku vrstu obaveze prema kandidatu sa invaliditetom.
Ne osjećam je.
- Ako si dobar kandidat, pokaži mi zašto.
- Ako imaš rezultate, pokaži ih.
- Ako znaš kako riješiti problem personalne asistencije, pomagala, pristupačnosti, zapošljavanja ili obrazovanja, objasni mi kako.
Ako ne znaš, činjenica da koristiš ista kolica kao ja neće čarobno popuniti prazninu.
I zapravo mislim da je upravo to ravnopravnost. Ne da kandidatima sa invaliditetom spustimo kriterije. Ne ni da ih podignemo toliko visoko da moraju biti kombinacija Stephena Hawkinga, Nelsona Mandele i čovjeka koji je lično izgradio rampu ispred svake institucije u državi.
Nego isti kriteriji. Ozbiljni.
Zato ću ovu kampanju gledati malo drugačije
Do izbora ću, kad mi iskoči kandidat, pokušati zanemariti etiketu koja je napisana najvećim slovima i pogledati šta se nalazi ispod nje.
Ne zanima me samo ko si. Zanima me šta znaš, kako si do tog znanja došao, šta si radio i šta namjeravaš uraditi sa javnom funkcijom.
Jer „osoba sa invaliditetom“ nije politički program. Kao što ni „majka troje djece“ nije politički program.
To su životne činjenice. A mandat je posao.
I bilo bi krajnje vrijeme da počnemo tražiti opis posla.
A šta vi mislite?
- Kada gledate kandidatsku biografiju, šta vam je važnije: životno iskustvo, znanje i ulaganje u sebe, prethodni rezultati ili konkretan program?
- Da li biste kandidatu dali dodatno povjerenje zato što pripada istoj društvenoj grupi kao vi?
- I jeste li tokom ove kampanje naišli na kandidata koji je ponudio konkretno rješenje za neki problem, umjesto standardnog „zalagat ćemo se“?
Pišite mi. Jer kampanje su pune ljudi koji će se za nešto zalagati. Mene više zanima šta će zapravo uraditi.
Napomena: Primjeri u tekstu zasnovani su na javno objavljenim stranačkim biografijama kandidata i medijskim intervjuima iz 2020. i 2026. godine. Imena i linkove namjerno ne navodim jer tekst nije o pojedincima, nego o kriterijima po kojima biramo.