Piše: Jelena Backović
Danas je sa mnom drug Anes Mehić njegov intervju će biti prvi u nizu objavljen na mom blogu (www.alllifecolors.com) u okviru rubrike “RAZGOVORI UZ KAFU”, pa bih ga tim povodom zamolila da mi ukratko predstavi sebe, svoje planove, projekte itd.
Kao prvo htio bih se zahvaliti što sam bar u nečemu prvi 🙂 . Ono što bih za početak ovog razgovora htio reći o sebi je: osoba sa invaliditetom sam već 25 godina, skakač u jezero uzrok nastanka invaliditeta 🙂 mako crnog humora nije na odmet. Živim u Lukavcu. Aktivista u pokretu osoba sa invaliditetom oko 20 godina.
Pored toga što smo mi drugovi privatno već mnogo vremena. Ja pratim sve tvoje aktivnosti od onih velikih do onih najmanjih, a koje imaju neizmjernu važnost u svakodnevnom životu. Pa bih željela da ih i ti predstaviš. Koje su ti aktivnosti ostale najupečatljivije i kojih se najradije sjećaš?
Uhhh, puno je toga stane mojih 25 godina otkako sam osoba sa invaliditetom. Prvih par godina mi je trebalo vremena da se snađem kao i svakoj osobi da se adaptira na novo stanje i uopće mogućnosti života u novonastaloj situaciji, to je trajalo 4-5 godina. Kao što znaš mi nemamo nikakvu podršku prilikom adaptacije na nove okolnost uzrokovane invaliditetom (psiholog itd), jedna su nam je podrška naše porodice. Nakon određenog perioda prvo sam postao sam član “Udruženje paraplegičara dječje paralize Lukavac”, zatim sam bio aktivan član u radu Udruženja “Lotos” iz Tuzle, tu postajem aktivan borac za prava osoba sa invaliditetom. Jedna od najdražih aktivnosti do sada jeste moje učešće ( o ukviru Koalicije udružena s područja Tuzlanskog Kantona) u ažuriranju lista ortopedskih pomagala na području kantona Tuzla. Uspjeli smo “izganjati” motorna kolica za aktivne osobe sa teškim invaliditetom,koje rade ili se školuju, također smo osigurali da na listu uđe veći broj, katetera, urinarni pa i trakica za mjerenje šećera itd.
Bila je jedna tragikomična situacija gdje sam na sastanak morao donijeti katetere, urinare itd, kako bih osobama u komisiji za donošenje odluka mogao bukvalno pokazati zašto su nam određena pomagala i oprema neophodni, jer većina nažalost osoba koje odlučuju o nama nemaju pojma koje su to potrebe.
Moj aktivizam se nastavlja kada sam upoznao Amelu Velić i tebe i uključio sam u Organizaciju “Bosnian Doctors for Disabled”. Smatram to jedinom od najpametnih odluka u mom životu, jer Organizacija radi dosta konkretnih stvari. Postao sam korisnik i servisa personalne asistencije koja djeluje u okviru “Bosnian Doctors for Disabled”. Nakon toga postajem aktivista u pravom smislu riječi. Tu po prvi put postajem edukator/ predavač djelim svoja iskustva o personalnoj asistenciji i samostalnom životu osoba sa invaliditetom, učestvujem u kampanjama, grupama uzajamne podrške za osobe sa invaliditetom, gdje dijelimo iskustva probleme itd. ima stvarno dosta aktivnosti na koje sam ponosan.
Znam da imaš dosta aktivnosti. Htjela bih prvo da se pomenemo jednu malu akciju koju si pokrenuo samostalno, a imala je fenomenalan odjek na socijalnim mrežama. Željela bih da ovo posebno spominjemo, jer često čujemo u BIH, kako jedan čovjek ne može promijeniti stvari. Ovom akcijom si pokazao da je to moguće.
“Akcija kiosk” ( kako je ja zovem :)) prije nekoliko sedmica dok sam završavao različite obveze bio sam spriječen da prođem trotoarom, jer je parking služba postavila kiosk nasred trotoara. Ja sam čuo da trebaju postaviti taj kiosk ‘al ni’ u najluđim snovima nisam pomislio da će ga postaviti na trotoar da niko ne može proći. Reagirao sam i 10-ak dana slušao uvjeravanja kako čega ukloniti. Za to vrijeme niko ne može koristiti trotoar, jer se kiosk bukvalno nalazi na sredini trotoara. Dosadilo mi je čekanje, izašao sam fotografirao kiosk i sebe kako pokušavam proći i objavio to na facebook-u.
Objava je izazvala veliko interesovanje, kako građana tako i medija, nekoliko dana nakon toga kiosk uklonjen. Tu dolazimo do našeg fatalističkog odnosa kako ništa ne možemo mijenjati, pa što i pokušavati. Mislim da trebamo pokušati uvijek.
Upravo zato sam htjela da naglasim ovu pričicu, jer kod nas kao što smo već spomenuli postoji odnos, jedna osoba ne može promijeniti ništa zašto i pokušavati ponavljajući ovo k’o mantru. A jedan po jedan čovjek čine masu ljudi.
Upravo tako! Nedavno prolazim tako pored jednog kafića gdje se sjede poznanici i dobacuju:“heeej…
Pajo napiši nešto u vezi vodovoda i kvaliteta vode u Lukavcu”, jer imamo problema s vodom. “ Ja rekoh: samo recite ispunjavam i muzičke.” Trebamo uključiti svi u rješavanje a ne čekati da to neko drugi uradi.
Slijedeće o čemu bih htjela da pričamo jeste podcast “Šta je to (IN)validno u našoj zemlji?” čiji početak emitiranja smo svi sa nestrpljenjem očekivali. Prva epizoda prva i druga epizode su emitirane,. Možeš li mi ispričati kako je došlo do ideje za emitiranje ove vrste podcasta? Koje će biti teme i ako imaš naravno neku ekskluzivu da podijeliš sa mnom?
Prije otprilike godinu ipo drug Aladin Kavgić je kontaktirao da osniva Udruženje RE – SET, te da li bi volio da surađujemo. Naravno pristao sam, a podcast je jedan od projekata ovog udruženja. Ja sam urednik i voditelj. Mislim da je ovo prvi ovakav podcast bar što se teritorije Balkana tiče, jer ga uređuju i vodi osobe sa invaliditetom. Emitirana je prva i druga epizoda. U prvoj epizodi se govori o radu Udruženje RE – SET, donatorima,koju čini bosanskohercegovačka dijaspora u Čikagu. Gosti su bili donatori Sedina Salispahic Hajro (Sedinin Bazar) i Nihad Krndžija, vlasnik, urednik i voditelj RTV Naša Riječ.
U drugoj epizodi gost je bio Fatmir Alispahic, koja će se emitirana danas pa pogledajte. Sadržaj ce biti raznovrstan ugošćavati ćemo političare osobi iz javnog života, muzičare, osobe sa invaliditetom itd. Trudićemo se budemo što interesantniji i inovativniji.
Ovaj podcast čini se jako interesantno i želim ti puno sreće s njim. Pratiti ću te aktivno, kao i do sada. Dalje htjela bih da mi kažeš malo o svome educiranju na ITAcademy kako je došlo do toga? koji su ti planovi kada završiš akademiju.
Kako je počela pandemija imao sam dosta slobodnog vremena, pa sam odlučio da se prijavim na javni poziv za stipendiju koji je raspisala Organozacija “Bosnia Doctors for Disabled“. Dobio sam stipendiju zajedno sa još troje kolega. Moram reći da je adaptacija na učenje i treniranje mozga bila dosta teška, jer od mojih školskih dana je puno prošlo nećemo reći koliko 🙂 . Uglavnom nisam se pokajao.Imam dosta planova za budućnost, raditi kao freelancer. Trenutno imam ponudu od firme Ziko Brick za izradu web stranicu. Zasada mi je najvažnije je da počinjem graditi reference i prepoznatljivost. Međutim, trenutno mi je najvažniji ovaj podcast i na to se najviše baziram.
Dragi Anese ovdje bih završila ovo naše druženje pratim sve tvoje aktivnosti želim još više aktivnosti a naročito onih plaćenih do sljedećeg druženja. Hvala ti što si izdvojio vrijeme za moj blog www.alllifecolors.com.
